– Pola od njih su ljetni apartmani, neki i višeg standarda. Kad dođeš, nađeš ključ, poslije ga ostaviš u sandučiću, sve je anonimno, a istodobno se provlači pod niži porez smještaja u obiteljskom domaćinstvu, koji bi trebao biti poticajan za lokalne stanovnike. Nije logično da se tako nagradi bogate ljude koji uopće nisu domicilni. Brojni gradovi u svijetu ovakve stvari rješavaju tako da ne možeš iznajmljivati ako nisi domicilan. Osim toga, ograničavaju broj dana za iznajmljivanje u godini i tako stimuliraju cjelogodišnji najam. Želi se izjednačiti ove oblike iznajmljivanja tako da vlasnik nema prednost iznajmiti apartman turistima u odnosu na cjelogodišnji najam obiteljima – napominje naš sugovornik.
Kao posljedica svega toga, od 2012. broj apartmana je udvostručen, iako je Strategija turizma predviđala da apartmani u Hrvatskoj ostanu na broju iz te godine. Infrastrukturno opterećenje ljeti je ogromno, jer od Trogira do Omiša ima 80.000 kreveta u apartmanima.
Konačno neko da kaže bob bobu i popu pop.
