Znači, ukupno proveden CAPEX u posljednjih 18g je manji od ukupnih prihoda u zadnjem kvartalu, odnosno avg godišnji CAPEX u posljednjih 18 godina je samo 3,8 mil EUR. To nije normalno, ostvarit ovoliki rast u tom razdoblju, a bez značajnijeg CAPEX-a....kako je to moguće? Po meni postoje samo 2 moguća scenarija..ili je iskorištenost kapaciteta u 2005. bila minimalno (cca ispod 20%) ili se radi o biznisu gdje se prodaje "pamet" i CAPEX nije toliko bitan...
I pri čemu je većina tog CAPEX tzv. growth CAPEX. To je važno za normaliziranje novčanog toka, valuaciju.
Haha, ma sigurno da iskorištenost nije bila puno manja od 100 %... Da, rekao bih pamet, pametan CAPEX, posebnost industrije. Niti majstor draguljar nema neke previše skupe strojeve ali radi sa skupim materijalima i po svojim cijenjenim nacrtima, umjetnost. Proizvod mu dosta ovisi o cijeni materijala, ali nešto vrijede i njegove “ruke” i ponekad može imati solidne profitne marže.
Nije tipičan primjer s tipičnim metodama postizanja tog modela ali po meni ovo je u naravi “asset light” biznis, a znamo da je to najbolja kategorija biznisa, gdje tipično nalazimo te “quality compounders”.
To je rijetko za proizvodnu kompaniju, ali nije nečuveno. Čak se i jedan Texas Instruments (poluvodička industrija, sa svojim tvornicama!) smatra “asset light“. Još doduše nismo došli do njihovih profitnih marži 😀
Mislim da su naše “niske” profitne marže u povijesti bile “strateške”, a kako rastemo počinju utjecati i efekti operativne poluge i ekonomije obujma.
Radi se o tome da ovo nije neka brzo mijenjajuća visoka tehnologija (kao npr. leading edge poluvodiči, TSMC) nego je ovo sporomijenjajuća klasična (ali esencijalna, nema supsitut, nema disrupcije) tehnologija (kao oni analogni i starijih proizvodnih procesa poluvodiči, TXN).
Sporomijenjajuća i klasična ipak ne znači da to može svatko, dapače, akumulirane “inkrimentalne inovacije” čine know-how koji se ne može lagano prekopirati (nalazi se kako u proizvodima tako i u proizvodnim i organizacijskim procesima) niti se može zamijeniti nekom slučajnom/sretnom skokovitom inovacijom konkurencije.
Primjer kako to može biti teško u tobože “jednostavnoj” proizvodnji (nadam se da ipak nismo imali sličan problem u Poljskoj, naime ovaj “moat” je dvosjekli mač) https://x.com/giuliano_mana/st…&t=euchfQwDsqBJKTubziv1xg
Sporomijenjajuća i klasična prije svega znači da naše postrojenje i strojevi nisu nešto jako kompleksni i skupi i mogu se dugo amortizirati.
Ti ne previše skupi strojevi proizvode skupi proizvod (koji se radi od skupih materijala npr., to je velik udio cijene a ne amortizacija postrojenja) pa zato naš CAPEX može biti skroman u odnosu na prihode. Pomalo sliči na primjer majstora draguljara.
Mi jesmo donekle kapitalno intenzivna industrija ali samo u smislu obrtnog kapitala (za materijal, proizvodnju u tijeku), pri čemu postrojenja nam nisu (pre)skupa (asset-light u tom smislu).
Naši “nacrti” akumulirani desetljećima (kao recept za čokoladu, dizajn za nakit) i naša sposobnost njihove prilagodbe i daljnjeg razvoja (dakle naši ljudski resursi, u dizajnu, R&D, proizvodnji) kako su zahtjevi kupaca različiti i evoluiraju su naši glavni assets, dakle nematerijalna (niti naše knjigovodstvo to uspijeva iskazati u bilanci) imovina je naša glavna imovina, baš kako to i bude kod “quality compounders”, da je CAPEX tu samo mali djelić priče vezano za proizvodnju.
A proizvodnja (sa svojim “intangible assets” moat) je tek pola priče u cijeloj operaciji (i “moat” priče). Prodaja je druga (možda i “veća”) polovica. Desteljećima akumulirani parterski odnosi s distributerima, krajnjim kupcima, kao i instalirana baza postojećih transformatora kod kupaca, su ono što proizvodnji daje posao, rast potražnje, što ima “network effects” i “switching costs” moat.
